Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Jupi reanimacija!
REANIMACIJA (15.03.2010-14.04.2010)
Očekivao sam da će me u najmanju ruku odvesti u hotel sa 5 zvjezdica, tipa Westina, Esplande ili u najgorem slučaju Sheratona. Naravno da ne zaboravim da u Slavonskom Brodu nema takvih hotela, a i da ima zvjezdice bi pobjegle sa njih.
Voze me na bolje mjesto . Pitanje je bilo koje sam si postavljao. Da li ču dobiti ključ od svoje sobe?Bio sam sretan što napokon idem kući. Nema veze meni je kuća bila grad od 60-ak tisuća stanovnika. Šutio sam, više sam, jer sam se bojao da ću dobiti neku infekciju, ako budem prstom čepio kanilu. Razvio sam neku očnu komunikaciju sa doktoricom. Kad bi je pogledao ona bi rekla –Sve je u redu, još malo pa ćemo doći. Bio sam sretan, svaki puta kad bi pogledala na sat. U kolima hitne, sigurno joj je bilo zanimljivo sa mnom. Vrijeme mi je bilo totalno nebitno, ali ja idem u bolje, imat ću svoju sobu, zar ne?
Dobit ću i onu kapitalističku perverziju, zbog koje sam bio ljubomoran, zvano antidekubitalni madrac..Ma, ja sam zdrav.
Nakon otprilike sat i po drdanja, napokon poznate zgrade(Svačićeva), naravno iz ležeće perspektive. Onda napokon stižemo u brodsku bolnicu .Pa vožnja liftom , naravno nigdje nije bilo recepcije.
Na ulazu u moj dio hotela pisalo je:Odjel za anesteziju, reanimaciju i intezivno liječenje .Nakon 4 mjeseca bolnice, bio sam presretan, što sam napokon na reanimaciji.Nisam imao pojma da sam po reanimacijama ležao u dvije bolnice u Zagrebu. Ajd dobro, priznajem da sam bio u Zagrebu.
Kao odbor za doček dočekala me šefica reanimacije dr.Jasminka.Prvo ćemo te izvagati, pa udebljati, pa ideš u toplice. Koja sam faca, kad me direktorica hotela dočekuje.
Tako su me uvezli u moju sobu. To je ogromna soba sa svojih tada otprilike 300m/2.Sve je to bila jedna soba i moja, u desnom kutu te prostorije. Sva ostakljena, tako da sam imao izvrstan pogled na cijelu reanimaciju.
Primijetio sam da skoro svi pacijenti imaju nekakve aparate pored sebe i da spavaju. Dočekao me i tv, ali bez daljinskog, Taman se u to vrijeme prelazilo na digitalni program. Mogu reći, da sam do kraja bio vjeran analognom.
Sestro Beta donesi vagu! Elizabeta ili Beta je bila moja sestra. Naravno tamo je ekipa za pet i ni najmanje mi dr. Pandak nije falio, iako sam znao da smo u istoj bolnici. Stigla je vaga. Totalno sam bio nabrijan, pa sam zaboravio da ne hodam. Cijela obitelj me držala da ne padnem.
Nekako sam sa kreveta zakoračio na tu vagu desnom nogom. Sekundu sam se ispravio, vaga je pokazala 41 kg. U, bokte pomislio sam.. Na 183 cm, 41 kg. Anoreksija, do tad sam znao da o tome samo da je to bolest vezana za probleme sa prehranom. Moj problem je bio jedini od sto problema.
Doslovno nisam mogao jest, baš ništa. Kosa mi je podosta narasla., postao sam metalac.Totalno ludo, ali bio sam presretan što ležim na reanimaciji. Imati svoju sobu na reanimaciji i tv a još antdekubitalni madrac.To je za mene bio hotel u Dubai-u sa 6 zviezdica.
